kad me stignu sjećanja ....
Ponekad pomislim da sam uspjela
da prebolim, da oprostim
da ne mislim,
da se ne sjećam
da ignoriram osjećaje
Onda me skoro fizički zaboli činjenica da te više nema
i ponovo mrzim istim intenzitetom
i ponovo su mi besmislena sva moja vjerovanja
i ponovo mi smisao svega isklizne iz ruku
tek tako
I boli
boli to što sunce i dalje sija
što cvjeta cvijeće i što se djeca smiju
boli pomisao da to ne čujes i ne vidiš
boli pomisao da sam sretna, da život ide dalje
a tebe nema da to vidis, podijelis samnom....
Ostale su samo uspomene
i jedna osoba osuđena na samoću i tugu
kao svjedok tragedije...
Laka ti zemlja
moj mali plavi Anđele.....
