Day after day

Ponekad pomislim da sam uspjela

da prebolim, da oprostim

Ponekad pomislim da sam naucila

da ne mislim,

da se ne sjećam

da ignoriram osjećaje

Onda me skoro fizički zaboli činjenica da te više nema

i ponovo mrzim istim intenzitetom

i ponovo su mi besmislena sva moja vjerovanja

i ponovo mi smisao svega isklizne iz ruku

tek tako

I boli

boli to što sunce i dalje sija

što cvjeta cvijeće i što se djeca smiju

boli pomisao da to ne čujes i ne vidiš

boli pomisao da sam sretna, da život ide dalje

a tebe nema da to vidis, podijelis samnom....

Ostale su samo uspomene

i jedna osoba osuđena na samoću i tugu 

kao svjedok tragedije... 

Laka ti zemlja

moj mali plavi Anđele.....

Pozdravljamo se ispred (pre)pune kafane. Čitam mu s usana šta mi govori jer ne čujem od muzike. Najdraži je već zauzeo mjesto uz standardnu ekipu (zapravo više smo svi kao obitelj)

Kaže ne viđa me, pita šta ima, šta nema, standardna šuplja. Odgovaram mu da sam stalno ovdje, na mjestu koje mi je postalo treća soba (taman ona koja mi nedostaje u mom malom stanu). Govori mi kako mi je prije par dana sreo dečka ovdje, BIVŠEG. Prevrćem po glavi i tražim bivše (od prije 10 godina). Nije ih bilo baš puno a pogotovo ne mogu da se sjetim koga od tih bivših bi on mogao znati.

Pitam ga kojeg bivšeg i onda se sjetim da sam dvije sedmice bila na moru i da mi je dragi bio prepušten na (ne)milost gore navedene ekipe - pogotovo ljepših polovina :) On se zbunjuje pa počinje da se pravda kako ne zna jel bivši ili sadašnji,zapetljava se sve više i više i na kraju kaže nije bio s tobom pa nisam bio siguran da li ste još zajedno. Sad ne znam jel mi smješnije što je pomislio da je rekao nešto što nije trebao pa mu je nezgodno ili to što je ugledao dotičnu osobu (koju je tada vidio s mojim dragim) kako izranja iz mase, prilazi mi i grli me.

Pomislih na trenutak da bih trebala da mu objasnim kako bi prevara na ovom mjestu i s ovim ljudima bila skoro kao incest al jedino što sam rekla i to više onako za sebe je
Flertujemo (kako bi to jednostavno opisale moje seke )

Ne volim promjene. Zapravo mnogo je tačnije da me plaše.
Čak i one pozitivne proizvedu neku nervozu u želucu, hladnoću dlanova, blokadu misli...

 A tko zna, možda se ne bojim promjena, možda sam samo umorna od stalnog navikavanja na ljude koje zapravo nikad ne bih poželjela da upoznam u privatnom životu. Izluđuje me to prisilno traženje zajedničkih interesa u cilju stvaranja normalne radne atmosfere, isprazni razgovori koje razmjenjujemo tek toliko da ubijemo vrijeme, pokvarene misli skrivene iza slatkih riječi....

Nekad bih voljela da sve ostane onako kako je bilo par prije par trenutaka (dana, godina), da mogu da zamrznem vrijeme, al opet znam da je samo promjena stalna i da nema nje ne bi bilo ni najmanje šanse da nešto bude bolje

I dalje zaplačem kad gledam slike
I dalje mi nedostaju podjednako
I dalje ih prepoznajem u sitnicama
I dalje se znam probuditi i pomisliti da sve bio samo ružan san....
al uzalud
ostale su mi samo lijepe uspomene i malo snage kojom se borim
sa mislima koje proklinju brže nego što mogu da ih zaustavim
sa srcem koje ne može da se oslobodi mržnje i ignorira zapovijed Oprosti

Pobjegla sam kratko od svega.
- zgadile su mi se radne kolege (napominjem akademski obrazovne) zbog rečenice “prelaziš da radiš u kancelariju sa srbinom” koju sam čula u prolazu. Ne mogu vjerovati koliko je nisko na ljestvici vrijednosti osobina “biti čovjek“ u odnosu na biti musliman, srbin, hrvat ....
- zgadile su mi novine koje da bi povećale tiraž prikazuju nečiju mrtvu ili povrijeđenu djecu, braću, roditelje. Prije par godina u njima sam vidjela svoje najmilije i znam koliko to boli.
- zgadilo mi činjenica da je ljudi koji su čuli za bonton i koji su od kuće ponijeli bar mrvu kulture i odgoja u Sarajevu zanemarivo malo.

Na tren sam pomislila da smo u skrivenoj kameri.
 Ljudi pišaju po ulici u sred bijela dana, manijaci drkaju po parkovima dok se dva metra dalje igaju djeca, smeće i tamponi se bacaju kroz prozore, pojedinci misle da im govne ne smrde pa ne puštaju vodu, sline iz nosa i pljuvačka krase naše ulice, prostoproširene rečenica se ne izgovaraju bez obaveznog zazivanja imena Božijeg uzalud - Allaha mi i Boga mi postale poštapalice ..da ne duljim

Pronađoh izgovor za bjeg i nakon cjelodnevne vožnje stigoh u gradu gdje se podrazumjeva da ti neko pridrži vrata, gdje ljudi na pokretnim stepenicama stoje na desnoj strani da bi oni kojima se žuri mogli lijevo proći pored njih, gdje u gradskom prevozu svi pričaju tiho a nitko od rukohvata ne zamišlja lijane niti od svake prazne površine tablu za pisanje.. Znam nigdje nije sve savršeno al boli činjenica da svako malo moram pobjeći negdje da bi bila sigurna da sam ostala normalna.

Cijeli februar bez posta i bez zavirivanja u druge blogove :(
Tješim se da je malo dana pa nisam stigla pisati, da sam pronašla još jedan posao i svjesno si oduzela i ono malo vremena sto sam imala, da sam dobila zadatak koji je pravi izazov ali i test za živce ...

Pronalazim opravdnje za (ne)pisanje al zapravo negdje duboko u sebi borim se s osjećajima da mi ovaj grad i ljudi u njemu nikad nisu bili tako strani, tako daleki, tako malo dragi. Čini mi se da živim tu a nisam tu, da hodam ulicama zatvorenih očiju i otvaram ih da vidim samo on što želim, okrećem glavu i gledam samo poznata lica - koja volim, poštujem, ...
Sve ostalo kao da ne dotiče moj život, sve ostalo kao da nije oko mene ...

...
Srest ćemo se tamo gdje se sunce budi
i nastaviti voljeti kao duše
kad nismo mogli kao ljudi ....

U ovom gradu svatko svakoga zna. Direktno ili indirektno preko prijatelja, prijatelja od prijatelja, prijatelja od prijateljevih prijatelja i tako u nedogled. I čini mi se ponekad da živim u jednoj velikoj mahali gdje se ne može ništa sakriti – bar ne dugoročno. Ono što ne mogu da shvatim je da neki ljudi i dalje žive u ubjeđenju da ono što sakriješ ispod otirača ostaje tu zauvijek. Ne žele shvatiti ili možda i shvataju ali se nadaju da neke stvari neće doći do njihovih žena, muževa, prijatelja...

Ni jedna veza nije savršena -to mi je jasno al varati nekoga samo zato što ti se ukaže prilika to ne mogu shvatiti baš nikako. Znam jako dobro da je ljubav komplikovana al jedan njen dio mi je kristalno jasan - ili si s nekim ili nisi.

Kad bolje razmislim zapravo mi je drago što u zadnje vrijeme neke parove sretnem samo u prolazu i što ono “čujemo se nekad za kafu ili izlazak” izgovorimo tek reda radi. Sve sam sigurnija da se ljudi ne mogu lako promijeniti a ja s godina sve češće glasno i bez mnogo uljepšavnja govorim ono što mislim pa je možda i bolje da ne zalazimo u dublje razgovore.

Nemam više ni volje ni želje okretati glavu i praviti se da ništa ne znam dok se pozdravljamo i smješkamo jedni drugima, nemam snage da slušam objašnjavanja kako je brak super i kako su djeca divna i kao šta i čekamo a onda tu istu osobu vidim (ili saznam od nekoga) kako zaglavljuje sa svojim “poznanicama, kolegicama” i sličnim tipom žena koje kad uđu u prostoriju automatski saberu koliko muškaraca ima, a žene pomnože s nulom jer je valjda množenje s bilo kojim većim brojem preteško za njihov mozak.

Onako informativno - Sarajevo je trenutno u vremenskoj rupi smještenoj u samom središtu ledenog doba
Ili se naši "pametni" političari nisu mogli dogovoriti oko entiteta i podjela pa nas je neka viša sila jednostavno dodjelila polarnim krajevim

Sad još samo da skontam jesmo li na Arktiku ili Antarktiku i da se opredjelim hoću li biti Eskim ili Pingvin

Ova godina završava bez analiziranja, bez žaljenja za onim što je možda trebalo biti a nije, bez samokritike i pitanja jel moglo bolje. Završava bez brojnih obećanja samoj sebi i preambicioznih planova za 2008.

Želja uvijek ima milijun al za većinu mi ne treba mi ništa osim zdravlja i ljudi koje volim. Dok su oni pored mene sve mogu sama.
Moja novogodišnja čestitka glasi ovako:

Želim nam svima sigurne ceste dok ostvarujemo snove i svaki dan najmanje jedan osmijeh
Sretna Nova 2008. godina